Čempresi, vitka stabla latinskog naziva Cupressus sempervirens, rastu po cijelom području Mediterana. Srećemo ih u krajobrazu samostalno ili u manjim skupinama, najčešće uz groblja. Ovisno o staništu, mogu biti piramidalnog ili valjkastog izgleda, mogu biti kraći ili duži. Kad pronađete najvitkije čemprese koji rastu u velikim skupinama, znate da se nalazite u – Konavlima! Prepoznatljivi u svojoj zadivljujućoj ljepoti, postali su osnovni krajobrazni element ovoga kraja.
Rastu čempresi i pojedinačno i u manjim skupinama, pomiješani s ostalom vegetacijom, ali najčešće ih u Konavlima susrećemo kao čempresate, šumarke koji se sastoje od samih čempresa. Oni su jedinstveno stanište i dom mnogim konavoskim endemskim vrstama.
Stablo mediteranskog čempresa je stablo groblja. Možda zato što simbolizira Hada, grčkog boga podzemlja, a možda i zato što je Apolon pretvorio nesretnog mladića Kiparisa u čempres da zauvijek tuguje. Prema grčkoj mitologiji, Kiparis, lijepi mladić s otoka Keosa, nehotice je ispalio strijelu i pri tome je usmrtio svoga prijatelja, pitomog jelena za kojim je toliko žalovao da ga je Apolon pretvorio u tugujuće drvo. Čempres.
I lomače za spaljivanje pokojnika najčešće su rađene od čempresova drva. Sarkofazi i lijesovi isto tako, jer se, kažu, čempresovo drvo lako obrađuje, a dugo traje. Ali ne samo zato.
To vitko, vazdazeleno biće na grobljima kao da održava tanku ljubavnu nit između neba i zemlje, nit koju živi održavaju s pokojnima. A ta veza puna tuge čempresu pripisuje svojstvo s kojim možda i nije rođeno. Jer, čempres je zapravo sretno stablo. Korijeni su mu prepleteni duboko, kroz ostatke srednjovjekovlja, antike, prapovijesti, sežu sve do tvrda stanca. U Konavlima, gdje je bremenita povijest i duga prapovijest ostala zatočena ispod zemlje, među korijenima su ostatci nekadašnjeg sjaja ovoga područja. Stablo pak stremi visinama, nebu, u budućnost.
U Konavlima su čempresi posvuda. Prelijevaju se po padinama Bjelotine pazeći da se brdo ne strmoglavi na sela. Ogromni čempresi oko tvrđave Sokol tvore brojna predziđa utvrde. Oni koji se nježno spuštaju s Ilijina vrha, sa Sniježnice u Konavosko polje, divna su stepenasta scenografija po kojoj se jutarnja magla može spustiti i popeti svako jutro. U Gornjoj bandi stvaraju jedinstvene krajobraze arkadije i šaraju dubrave s čijih vrhova sokolići vježbaju i polijeću u život. Iznad konavoskih stijena čempresi se uzdižu kao svjetionici koje mjesečina obasjava da bi oni s mora znali kuda trebaju broditi. Čempresi vole Konavle, baš onoliko koliko i Konavle vole njih.
Konavljani su u čempresu uvijek imali partnera u kojega su se mogli pouzdati, on je za njih bio garancija stabilnosti njihovih građevina, njenih podova i krovova. Na tijelo čempresa konavoski graditelji polažu sve svoje nade za dugovječne kuće i ognjišta. Svaka kupjerta konavoske kuće, kućarice ili pojate bila je sazdana od drvenih čempresovih greda. A u mnogima i podovi i prozori. Pozna se to i po tipičnom mirisu koji u kuću useli s gredama, kad se čempresova eterična snaga uhvati u mikrobiom kuće i kad oni postanu neodvojivi.
Miris u čempresati je još opojniji. Čempresata diše svom snagom i kad se nađete među njenim stablima, dišete u njenim plućima. To je opojna kupka u kojoj pjesnici i ptice imaju puno posla. U tom eteričnom mirisu je i ključ mnogih tegoba. Eterična ulja su hlapljive tvari, esencija ili duša biljke. Čempresova esencija je jako ljekovita, čempres je velikodušan.
Eterično ulje čempresa koristi se protiv infekcija, njime se detoksificira, osnažuje dišni sustav, pomaže otkloniti nervozu i tjeskobu. Povrh svega, u aromaterapiji se službeno koristi kod ublažavanja stanja tugovanja i gubitka. Zato su konavoske kuće pune čempresove duše – sretne kuće.
Kad ugledate konavosku čempresatu, znajte da ona lebdi između svjetova živih i neživih, prošlih i budućih, u svojim kapilarama iz tuge proizvodi sreću, a iz svoje velikodušnosti zdravlje.
Napisala: Antonia Rusković Radonić