Tereza Kesovija, jedna od najvećih glazbenih diva s ovih prostora, rođena je u Konavlima. Glas, energija, temperament, karizma, samo su neke od bezbroj Terezinih kvaliteta kojima je osvajala pozornice diljem svijeta, među kojima je bila i pariška Olympia. Želja za glazbom tinjala je u mladoj djevojčici još dok je uživala u konavoskom selu Lovornom, a iako su je nazivali i predstavljali kao „malu iz Grada“ ona je Konavle nosila i još uvijek nosi u svom srcu. Konavoska jutra inspirirala su „malu iz Grada“ da zvuke iz prirode pretvori u muziku kojom je osvojila cijeli svijet, a cvrkut ptica rodnoga kraja utjecala je i na odabir instrumenta na kojemu je diplomirala. Iz flaute je uvijek mogla izvući sjećanja i emocije koje su je povezivale uz njenu dušu i Konavle. U svojoj bogatoj glazbenoj karijeri jedino nije nastupila u Kini i Japanu.
- In love with Konavle kao da je naziv vaše biografije s obzirom na to da ste oduvijek zaljubljeni u svoje Konavle.
Ja sam najljepše dane svog života provela baš u Konavlima koje obožavam. Konavle su moja duša.
- Volite Konavle, ali volite i Pariz. We love Paris peterostruki je album francuskih šansona i balada u izdanju Warner Music France. Među 102 izvođača slavnih imena francuske glazbene scene i naša je „mala iz Grada“.
To je moja pjesma, odnosno C‘est ma chanson naslovna je tema filma Grofica iz Hong Konga iz 1967., sa Sophijom Loren i Marlonom Brandom u glavnim ulogama, koji je režirao Charlie Chaplin. Pjesma je tada snimljena za francusko, hrvatsko i talijansko tržište i ubrzo je postala veliki hit.
- Charlie Chaplin osobno vam je čestitao na posebnoj interpretaciji, a Francuzi vas vole još od 1965., kad ste pošli u Pariz zbog jednog TV nastupa, a ostali dulje od prvotnoga plana.
Velika francuska šansonijerka Renée Lebas ponudila mi je da snimim ploču za diskografsku kuću Columbia i Pariz je postao moj drugi dom iako sam u njega došla bez znanja francuskog jezika. Moj rad Francuzi su nagradili s dva velika priznanja, odlikovana sam i proglašena Vitezom Visokog odličja za doprinose u kulturi, koju dodjeljuje predsjednik Republike Francuske, a dvije godine kasnije Ministarstvo kulture uručilo mi je najviše odlikovanje Časnika reda umjetnosti i književnosti.
- U svojoj karijeri snimili ste više od trideset albuma i preko tisuću pjesama… Ta bogata glazbena karijera počela je u Gradu kada ste u osnovnoj školi krenuli u glazbene vode kao članica dječjeg zbora u dubrovačkoj katedrali, a potom i kao članica zbora Radio stanice Dubrovnik.
Nakon srednje škole upisala sam Muzičku akademiju u Zagrebu i postala član Simfonijskog orkestra Radio Zagreba. 1958. godine u Ljubljani sam pobijedila na natjecanju mladih gdje su bili glazbenici iz cijele Jugoslavije.
- Flauta je vaš instrument i jednom ste rekli da ste ga odabrali jer najbolje može dočarati pjev ptica u našim Konavlima.
Da, flauta kao instrument najbolje mi je mogao dočarati pjev ptica u mojim omiljenim Konavlima gdje sam provela svoje djetinjstvo. Nikada nisam izgubila taj djetinji nagon za smijehom, za društvom. Tugu nekako zabijem negdje u kantun, činim sve da ne razmišljam o tužnim stvarima. Ipak, moram reći da mi je najviše žao što ne mogu više svirati flautu koju obožavam jer mi slušni aparat ne dozvoljava takve frekvencije.
- Ljubav prema Konavlima, Parizu, flauti… očito će nas ljubav pratiti u ovom razgovoru, pa ne mogu ne dodati da je vaša ljubav upravo pjesma i pozornica.
Istina je da mi je, bez dileme, ljubav na prvom mjestu. Pozornica i glazba moja su ljubav, moj život. Živim svaku riječ koju pjevam i samo tako i mogu. Publika to zna prepoznati, osjetiti i cijeniti.
- Zahvaljujući glazbi proputovali ste doslovno cijeli svijet. Nastupali ste na svim kontinentima, a vaš prvi inozemni nastup bio je na festivalu Pjesma za Europu u St. Vincentu u Italiji 1962. godine.
Tijekom karijere nastupala sam na gotovo svim domaćim festivalima, a moju međunarodnu karijeru obilježili su nastupi i gostovanja na festivalima u Bratislavi, Rio de Janeiru, Meksiku… Ukratko, nastupala sam na svim kontinentima i obišla, kako se to kaže, cijeli svijet. Nisam bila samo u Kini i Japanu.
- Zanimljivo je da ste dva puta nastupali na Euroviziji, ali za dvije države, kao predstavnica Kneževine Monako i Jugoslavije.
Istina. U odabiru predstavnika Monaka, dobila sam glas Grace Kelly, a njen suprug Rainer htio je dati glas jednoj bjondini. Volio je bjondine. Tako sam 1966. zapjevala pjesmu Bien plus fort. Te je godine na Euroviziji nastupio i Domenico Modugno s pjesmom Dio, come ti amo. Mi smo bili, ustvari, senzacija tog festivala. Ja u to vrijeme nisam bila toliko poznata, za razliku od Modugna koji je pjevao Volare. Pjesmom Muzika i ti 1972. godine predstavljala sam Jugoslaviju.
- U životu se isprepliću lijepi dani s onim manje lijepima. Znali su vas kritizirati u vašoj karijeri i reći da glumite, da se pretvarate...
Poslije nekog vremena shvatila sam da je najbolje reći svima u čijim sam očima tako dobra glumica – hvala na komplimentu. Kad već tolike godine glumim istim intenzitetom, možda zaslužujem Oskara. Ja kao najveću životnu bol spominjem gubitak moga brata Pera. On je bio moja ikona, moj oltar, moja crkva, moja katedrala... Poginuo je s 39 godina na zagorskoj magistrali, a kako majku nisam niti upoznala, gubitak brata najdublja je bol koju sam osjetila u svom životu.
- Dotaknuli ste se nakratko djetinjstva i spomenuli da niste upoznali svoju pravu majku koju ste rano izgubili.
Majku nisam upoznala. Rodila me i ubrzo potom umrla. Moje djetinjstvo je tako obilježeno velikom tragedijom. Sjećam se da me moj pape vodio na groblje u Lovorno, a kako sam poznavala samo moju majku, koja me odgojila i kojoj sam na tome vječno zahvalna, trebalo je proći vremena da kao dijete sve posložim u svojoj glavi.
- Uvijek izgledate svježe i mladoliko. U čemu je tajna? Je li to krv konavoska?
Ja ne idem za trendovima i ne pada mi na pamet napumpati par brojeva veće usnice ili jagodice. Ne težim tome da budem poput dvadesetogodišnjakinja. Danas se mlade djevojke previše povode za trendovima i zaboravljaju biti djevojke, prestaju biti ženstvene. Osobno povremeno, u prvom redu zbog televizije, odem na neinvazivne tretmane kod primarijusa Siniše Glumičića. Godine su tu, a svatko od nas želi izgledati lijepo i svježe. I u tome nema ništa loše.
- U medijima se često iznova pokrene priča o vašem povlačenju sa scene zbog zdravstvenih problema, no vi kao da ste jači od svega.
Unatoč svemu, glas i dalje izlazi iz moje duše. Odlazak sa scene je neizbježan, ali pjesma je moj život i moja ljubav. Svoje nastupe prilagodim svojim mogućnostima i dok me služi glas, ja ću pjevati jer volim pjesmu i volim društvo.
- U vašem su društvu uvijek bile uvažene osobe pa ste tako poznavali i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franja Tuđmana i jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita. U kakvom su vam sjećanju ostali njih dvojica?
Mene nitko ne može fascinirati. Fasciniraju me djela, a ne pojedinci. Obojicu sam poštivala kao predsjednike. Tito je bio simpatico i uvijek je volio da sjedim pored njega i da mu otpjevam Nabucco. Na jednom sam druženju zapjevala, a Stane Dolanc je ustao i počeo plesati valcer, na što mu je Tito samo rekao: „Što to radiš, sjedi tamo! To se sluša, na to se ne pleše“. U čuvenom vlaku iz Knina za Vukovar Tuđmanu sam rekla: „Gospodine predsjedniče, zašto se malo češće ne smijete? Zgodni ste kad se smijete. Stalno ste mrki.“
- Kad smo kod zgodnih muškaraca, kako ne spomenuti odabranika vašeg srca Talijana Carla Zollija čija je jahta znala biti usidrena u Cavtatu…
Moj Carlo je vjerujem bio, ako ne najbolji, onda jedan od najboljih ljudi koje sam imala u svom životu, a nisam ih imala puno. Ljudi su mislili drugačije, ali meni je vjernost bila jako važna. Carlo je bio toliko dobar, miran, staložen, šarmantan, pravi gentleman, pažljiv, ne samo prema meni nego prema svim mojim prijateljima. Nekima je on mirisao na novac, ali ja nisam jedna od takvih. On je za mene bio beskrajno pošten i duhovit čovjek. Ja sam u životu i imala i nemala, ali ništa me nije prepalo. Dakle, novac je sporedan. Bitna je osoba s kojom živite.
- Priča se da je Carlo znao spraviti prave delicije, a jeste li ga možda ikada naučili spravljati konavosku zelenu menestru?
Zaista je bio užitak kušati probrane specijalitete koje je spravljao u svojoj kuhinji. Zelenu menestru Carlo je naučio spravljati u Skurića u Čilipima. Priču o zelenoj menestri sam zapisala i u prvoj od moje dvije knjige i menestra me, koliko god je volim pojesti, podsjeća na početak ratnog razdoblja u mojim Konavlima.
To je naša Tere u kojoj vri krv konavoska – nemirnoga duha, a opet blaga poput bonace u cavtajskom portu i nasmijana poput djevojčice s pletenicama oko glave. U svom životu i voljena i kritizirana, ali dovoljno ambiciozna, hrabra i smjela da sebi otvori put do slave u kojoj zasluženo uživa. Skromno će Tereza Kesovija za sebe reći da ona nije diva i ne želi biti diva jer su za nju dive operne ili filmske zvijezde. Tere, ti si naša konavoska diva ili, ako ti je draže, naša vila.
Napisao: Ivica Puljić