Vlaho Bukovac (1855. – 1922.), rođeni Cavtaćanin, slikar europskog ugleda, pariški student i praški sveučilišni profesor, svjetski putnik i kozmopolit, svom se izvorištu uvijek vraćao, do samoga kraja života. Cavtatu je u naslijeđe ostavio rodnu kuću s bogatom slikarskom ostavštinom te svoja djela u javnim građevinama.
Rodna Bukovčeva kuća nalazi se u povijesnoj jezgri Cavtata, u jednoj od uskih uličica koja nosi slikarevo ime. Početkom 19. stoljeća na tom mjestu kuću je kupio Giuseppe Fagioni, talijanski mornar, kojeg su najprije brodolom, a potom ljubav i brak, vezali uz Cavtat. Kako je obitelj rasla, rasla je i kuća. U toj istoj obitelji talijanskog porijekla, obitelji pomoraca i trgovaca, rodio se 1855. godine Vlaho Bukovac, koji će postati začetnik hrvatskog modernog slikarstva.
Svoju životnu i umjetničku školu Bukovac je izučio daleko od doma. Već kao jedanaestogodišnji dječak otputovao je sa stricem u New York, gdje se po prvi put susreće s izazovima Novog svijeta. Nakon povratka kući, slijedeći obiteljsku tradiciju, izučio je za mornara i plovio na dubrovačkim jedrenjacima Sredozemnim i Crnim morem te van Gibraltara, sve do engleskih luka. U sedamnaestoj godini, na poklon ocu, oslikao je zidove rodne kuće. Bili su to njegovi prvi slikarski radovi nakon kojih se u Cavtatu pročulo da je Vlaho slikar, a sumještani su, jednako kao i danas, dolazili razgledati oslike. Nedugo zatim s bratom odlazi potražiti sreću u Peru. Iz Perua se seli u San Francisco, grad s već tada razvijenom umjetničkom scenom i mnoštvom bogatih pokrovitelja umjetnosti. Uzima prve poduke iz slikanja i počinje izrađivati portrete po fotografijama. Dobre kritike i sve češće narudžbe bile su poticaj njegovoj konačnoj odluci da se 1876. godine vrati u Europu kako bi studirao slikarstvo.
Predstavivši u Dubrovniku svoju sliku Sultanija, nastalu u San Franciscu, s orijentalnim motivom inspiriranim posjetom Carigradu, prepoznat je potencijal mladog umjetnika. Hrvatski ga je intelektualni krug podržao u odluci da postane slikar, uz velika očekivanja da će upravo on biti naš prvi umjetnik koji će doći do europskog glasa. Ta je očekivanja opravdao već upisom na pariški École des Beaux-Arts, gdje je u klasi profesora Alexandrea Cabanela studirao od 1877. do 1880. godine. U Parizu, tadašnjoj prijestolnici svjetske umjetnosti, živio je i radio punih šesnaest godina, sudjelujući iz godine u godinu na Pariškom salonu s reprezentativnim figuralnim kompozicijama. Gotovo svake godine ljeta provodi u domovini te u dalmatinske gradove donosi duh nove europske umjetnosti i pokreće društveni i kulturni život. Izrađuje portrete na balkanskim dvorovima i u visokom društvu, a povremeno boravi na sjeveru Engleske gdje stječe doživotne prijatelje i poklonike svoje umjetnosti. Privučen velikim vladinim narudžbama i obećanjima za profesuru u domovini, 1893. godine Bukovac dolazi u Zagreb. Stvara privatni prostor za mladu obitelj te profesionalni prostor za mlade kolege, nositelje hrvatske moderne umjetnosti, okupljene oko svog vođe u „Zagrebačku šarenu školu“.
Nakon što se slikar, pogođen brojnim razočarenjima i neispunjenim obećanjima, povukao iz Zagreba 1898. godine, Cavtat je postao njegovo obiteljsko gnijezdo. Poslije Pariza i Zagreba, na najvišem je katu rodne kuće ponovo sagradio slikarski atelijer, jedan od prvih takvih na ovim prostorima. Sav se predaje svojoj obitelji i rodnom mjestu. Ponajviše slika Cavtat i okolicu, portrete obitelji i suvremenika koji su prikazani i na velikim dekorativnim kompozicijama poput Karnevala u Epidaurusu (1900.).
Godine 1902., vođen željom za novim iskustvima i ostvarenjima, s obitelji zauvijek napušta domovinu. Kratko boravi i izlaže u Beču, a potom prihvaća poziv za mjesto profesora na praškoj Akademiji výtvarných umění. Iako u tuđini, ostvaruje se njegova neprestana želja da se posveti pedagoškom radu s mladim umjetnicima. U Pragu je proveo gotovo dvadeset godina života, no iz osobne prepiske s bratom i starim prijateljima doznajemo o stalnom nastojanju da se rodna kuća održi živom, da se atelijer otvara za posjetitelje koji već tada žele vidjeti djela poznatog cavtatskog slikara. Sudjeluje i dalje u razvoju kulturnog života u Cavtatu te se zalaže za različita društvena pitanja. Godine 1909. radi na obnovi franjevačke crkve kojoj poklanja kompoziciju Gospa od Cavtata, a 1910. godine slika četiri polulunete s prikazima Evanđelista za crkvu sv. Nikole. Djela su to koja i danas krase cavtatske crkve.
Svoj rodni Cavtat Bukovac posljednji put posjećuje 1920. godine, bilježeći iznova kistom svakodnevni život i krajolike mjesta. Dvije godine kasnije iznenada umire u Pragu. Prema vlastitoj želji, njegov pepeo je položen u obiteljskoj grobnici na mjesnom groblju sv. Roka, uz odane najveće počasti stanovnika Dubrovnika i Cavtata te uglednih gosta.
Umjetnička djela Vlaha Bukovca nalaze se u brojnim muzejskim zbirkama i privatnim kolekcijama, krase kazališta, knjižnice, javne i privatne zgrade u Hrvatskoj i svijetu. Prolazeći danas Kućom Bukovac u Cavtatu, koja je postala slikarev muzej, na svakom koraku osjećamo trag prošlih vremena. Pogledamo li Bukovčeva djela, zidne oslike, namještaj koji je sam izradio ili oslikao, osobne predmete i obiteljske fotografije, gotovo još uvijek osjećamo prisustvo velikog slikara. U njegovom „milom gnijezdu“, kako je nazivao Cavtat, njegovom jedinom stalnom uporištu i točki povratka, Vlaha Bukovca upoznajemo izbliza.
Napisala: Lucija Vuković